Obišli smo katoličke bolnice u Damasku i Alepu, “patnja nas sve ujedinuje, ona može postati vezivo za obnovu Sirije”

Opeke za obnovu Sirije vezane maltom patnje. Bili smo među bolesnim osobama i onima koji se za njih brinu u katoličkim bolnicama u Damasku i Alepu, protagonistima projekta Otvorene bolnice čije je pokretanje inicirao apostolski nuncij u Siriji kardinal Mario Zenari. Upravo prije par dana Papa je, misleći na Siriju, upozorio “na rizik još veće humanitarne krize” i prisjetio se onih koji “nemaju hrane, nemaju medicinsku skrb, nemaju školu, siročadi, ranjenih i udovica”, podižući za njih svoj glas. Odgovor stiže iz odjela Otvorenih bolnica koje smo upravo posjetili.

Daniele Rocchi

Krvavo raspelo, lišeno ruku i nogu, okrunjeno mecima i čahurama ispaljenim tijekom rata. Rata koji još nije gotov. Nemoguće je ne vidjeti taj križ dok prolazite dugim hodnikom koji vodi od kapele do prostorija stare (1905.) katoličke bolnice Saint Louis od Alepa (60 kreveta), sirijskog grada mučenika, koju vode Sestre svetog Josipa. Prikaz raspela slika je koja bolje od bilo koje riječi opisuje ono što se događa u ovoj bolnici i u još druge dvije: talijanskoj i još jednoj francuskoj – također nazvanoj Saint Louis od Damaska, kojima upravljaju Sestre salezijanke i Kćeri svetoga Pavla. Prave su to “poljske bolnice”, rečeno riječima Pape Franje, a dio su projekta Otvorene bolnice, započetog u Siriji 2017. na inicijativu apostolskog nuncija kardinala Maria Zenaria i doprinosom neprofitne organizacije Avsi. Svrha je samo jedna: ponuditi besplatnu skrb najsiromašnijima i najugroženijima. Bombardirani su i uništeni, ali i uznemireni sankcijama SAD-a i EU-e. No uvijek su otvoreni i spremni za liječenje – stoji u reportaži talijanske agencije Sir.

“Tko god dođe ne pita se je li on kršćanin ili musliman, opozicija ili vlada, ili terorist. Svi su oni Božja stvorenja, siromašni kojima je potrebna njega.” 

Od studenoga 2017. do danas, ove tri bolnice pružile su 22 779 besplatnih medicinskih usluga s modernom zdravstvenom opremom. A sada i ubuduće, do kraja 2020., cilj je 50 000. “Nekoliko kapi u oceanu” moglo bi se reći gledajući dramatičnu zdravstvenu situaciju u Siriji gdje je više od polovice javnih bolnica i centara prve pomoći zatvoreno ili samo djelomično dostupno zbog stanja rata i gdje je gotovo dvije trećine zdravstvenog osoblja napustio zemlju. No hodajući prostorijama tih bolnica shvatite da to baš i nije tako.

Tri kapi. Jedna od tih kapi je Ibrahim. Danas pleše, skače, podiže noge, pomiče gležanj. I smiješi se dok popravlja zalizanu kosu i vraća se sjesti na jastuke na podu. Onaj dan od prije dvije godine kada mu je – na području Ghouta u predgrađu Damaska – raketa srušila kuću i izlomila noge, čini se danas kao samo loše sjećanje. “Bio sam mjesecima nepokretan, nisam mogao hodati ni raditi – kaže nam dok miluje svoju ozljeđenu nogu – nisam imao novca ni toliko da kupim slatkiš za mog sina.

To što se danas mogu vratiti snu o budućnosti za sebe i svoju obitelj zasluga je onih koji su me prihvatili i pomogli mi. To je moguće zahvaljujući liječnicima francuske bolnice u Damasku”. 

video SIR/slika zaslona

Još jedna kap je Evangelina Strambouli, starija gospođa grčkog podrijetla, pravoslavna kršćanka. U katoličkoj bolnici u Aleppu dvaput su joj spasili život. Ona više nema nikoga, muž je mrtav, a svaki dan je prati njen susjed musliman Fadi, čije ime je zapravo i program (arap. Fadi – hrv. Anđeo). A tu je i Ahmed koji iz svog kreveta ne prestaje zahvaljivati ​​liječnicima koji su ga liječili, prizivajući na njih Allahov blagoslov. Njega prati njegov sin Imaad, a oni dolaze iz Hame u središnjoj Siriji. Bez liječenja u katoličkoj bolnici u Aleppu, kaže: “već bih bio mrtav. Nemam riječi kojima bih vam zahvalio”. Voditelj bolnice u Alepu George Theodory svima odgovara s osmijehom. Ali ne skriva ni poteškoće koje postoje u obavljanju ove misije. “Od 141 bolnice i kliničkih centara aktivnih u Alepu prije rata, sada su ostale samo 44. 

Pacijenti su brojni, a embargo SAD-a i EU-e prisiljava ih da dugo čekaju na dijagnostičke testove.

Naša bolnička oprema treba održavanje i rezervne dijelove koji ne dolaze. No zahvaljujući projektu nuncija Zenaria sada možemo očekivati novu opremu, koja je većim dijelom donacija Talijanske biskupske konferencije. Pokušavamo liječiti najbolje s onim što imamo”. 

San Sirijaca. Ibrahim, Evangelina i Ahmed samo su neki od tisuća Sirijaca koji su dobili besplatan tretman u okviru projekta Otvorene bolnice. Njihovi snovi su isti oni koje imaju svi Sirijci: “vidjeti završetak rata, vratiti se i voditi miran život s poslom i domom”. U pokušaju ostvarenja ovih snova pomaže im tim socijalnih radnika, među kojima su Dhalia, Boshra, Shaza, Rama, Tala i Rima, na čelu s koordinatorom projekta Georgeom N. i voditeljicom projekta Flaviom C. Oni su prvi koji dočekuju i prihvaćaju ljude koji dolaze tražiti liječničku pomoć, te slušaju tragedije rata i siromaštva. Ali i njihove snove, prije svega:

“Ozdraviti i vidjeti uskrsnuće naše zemlje”.

foto SIR/Marco Calvarese

Ta ista ekipa također ih prati tijekom njege koja nije samo fizička, nego i moralna i duhovna. Najljepša stvar? “Vidjeti osobu izliječenu i spremnu za početak s novom snagom i nadom”. Poput malog Amera, 11-godišnjaka iz Deir Ezzora, koji je nakon bombardiranja bio teško opečen, nesposoban za hod, a danas na putu oporavka zahvaljujući i požrtvovnosti njegove majke koja, kako bi ostala s njim u Damasku, svako jutro ustaje u zoru prodavati kiflice na ulici. Ne nedostaje ni zahvalnosti koja ponekad poprimi oblik kolačića ili parfema. “Njihova zahvalnost – kaže George – upućena je i svim donatorima, malim i velikim, koji iz cijelog svijeta doprinose ovom projektu. Bez njih ne bismo mogli mnogo učiniti”.

U benznađu nada. To dobro znaju sestra salezijanka Carol Tahhan i sestra vinkovka Fekria Mahfouz koje upravljaju talijanskom (55 kreveta) i francuskom bolnicom u glavnom gradu Sirije. Potonja, sa svojim 101-im krevetom, najveća je od tri bolnice spomenutog projekta koji je nedavno započeo svoju drugu fazu koja uključuje softver za upravljanje i povezivanje triju bolnica te tehničku obuku s tečajevima trajnog obrazovanja i obuke za zdravstveno osoblje. “S projektom kardinala Zenaria povećali smo medicinski učinak”, kaže sestra Fekria dok provjerava zaslon sa slikama 36 nadzornih kamera koje štite bolnicu pogođenu sa 40 minobacačkih granata (4 puta u siječnju 2018.) tijekom posljednjih nekoliko godina. U svom računalu pokazuje nam i fotografije ranjenih i mrtvih koji su nakon napada dovezeni u bolnicu, intervencije hitne pomoći, tretmane, hitne operacije, “očaj zbog izgubljenog života i radost zbog onog spašenog”. 

“Danas – kaže – situacija se mnogo promijenila. Više se ne puca, osim na području Idliba, no postoji još jedan rat s kojim se suočavamo i zove se siromaštvo. Mjesečna minimalna plaća u zemlji kreće se oko 50 dolara, oko 18 tisuća sirijskih lira (državna plaća). Jadno”. 

Čak i redovnica govori protiv sankcija SAD-a i EU-e, što, zapravo, ima ozbiljne posljedice na stanovništvo. Struja, plin i benzin su reducirani. Problemi su veliki i na polju zdravstva gdje zabrana transakcija s međunarodnim bankama sprječava mnoge strane farmaceutske tvrtke da trguju sa Sirijom, a sve to uzrokuje nedostatak lijekova i poteškoće u pronalaženju medicinske opreme i strojeva. Unatoč svemu idemo naprijed, naša karizma je prihvaćati siromašne. Ljudi nam vjeruju, poštuju našu misiju. Trudimo se biti im blizu njegujući ih i pružajući im utjehu i srce koje sluša”. “Briga za osobu znači i brigu za njenu obitelj” – potvrđuje sestra Carol, ravnateljica talijanske bolnice.

„Patnja ujedinjuje sve nas, bez razlike. Ona može postati vezivo koja će cementirati obnovu naše zemlje”.

foto SIR/Marco Calvarese

“Prvi lijekovi koje koristimo su bratstvo i gostoprimstvo. Svi su tretirani s dostojanstvom koje zaslužuju, bolesni su i potrebiti skrbi”, ponavlja upravitelj talijanske bolnice Joseph Fares, specijalist opće i laparoskopske kirurgije, dok završava obilazak mnogih soba i laboratorija opremljenih novim strojevima koje je donirala Talijanska BK (CEI) zahvaljujući 8×1000 sredstvima. “Rat ostavlja znakove i rane koje je teško izliječiti. 

Najučinkovitiji lijek je humanost.

Odnositi se prema ljudima humano, poštujući njihovo dostojanstvo. Dobro je zarazno, prenosi se i obnavlja tijelo i dušu. U našim katoličkim bolnicama borimo se protiv siromaštva i rata potezima skalpela, lijekovima i s puno ljubavi”. Hoćemo li pobijediti u ovom ratu? “Već pobjeđujemo. Svaki put kad je pacijent izliječen tijelom i duhom za nas je to pobjeda”. Baš onako kako nas podsjeća krvavo Raspelo iz Alepa…

Prijevod: Fratellanza umana (16.06.2019.)

Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.

Oglasi