Čemu nas mogu naučiti romani o velikim pandemijama?

Photo: Solomon Eagle, a Quaker who “prophesied evil tidings” during the Great Plague of London in 1665. Engraving from Daniel Defoe’s “A Journal of the Plague Year.” Davenport after Cruikshank/SSPL, via Getty Images

Ljudi su uvijek na epidemije odgovarali širenjem glasina i lažnih informacija predstavljajući bolest kao stranca koji je došao sa zlo(bno)m namjerom.

Orhan Pamuk, The New York Times

Istanbul. Posljednje četiri godine pišem historijski roman stavljen u 1901. godinu, kroz koji se proteže tema poznata kao treća pandemija kuge, epidemija bubonske kuge, koja je ubila milijune ljudi u Aziji, ali ne toliko mnogo u Europi. U posljednja dva mjeseca prijatelji i rodbina, urednici i novinari – koji poznaju sadržaj moga romana Nights of plague (Noć kuge) – salijeću me pitanjima o pandemiji. 

Jako ih zanimaju sličnosti između aktualne pandemije koronavirusa i historijskih epidemija kuge i kolere. Postoji mnoštvo sličnosti. Tijekom cijele ljudske i književne povijesti ono što pandemije čini sličnima nije samo podudarnost između bakterija i virusa nego i to što su naše početne reakcije na njih bile iste. 

Početni odgovor na izbijanje pandemije uvijek je poricanje. Nacionalne i lokalne vlade uvijek kasne i izvrću činjenice te manipuliraju brojkama kako bi zanijekale postojanje epidemije. 

Na prvim stranicama Dnevnika kugine godine, najiluminatornijega književnog djela ikad napisanog o zarazi i ljudskom ponašanju, Daniel Defoe izvještava da su 1664. godine lokalne vlasti u nekim kvartovima Londona broj umrlih od kuge pokušavale predstaviti manjim od stvarnoga izmišljajući kojekakve bolesti te ih bilježeći kao uzroke smrti.

U svom romanu Zaručnici iz 1827. – najrealističnijem romanu ikad napisanom o epidemiji kuge – talijanski pisac Alessandro Manzoni s odobrenjem opisuje bijes lokalnog stanovništva na službeni stav prema kugi u Milanu 1630. Unatoč dokazima, guverner Milana ignorira opasnost od oboljenja i čak ne odgađa slavlje rođendana mjesnog princa. Manzoni je pokazao da se kuga rapidno raširila jer su uvedene mjere bile nedovoljne, a njihovo provođenje slabo pa ni građani nisu na njih obraćali pažnju.

Alessandro Manzoni wrote one of the most realist novels about plague, “The Betrothed” (1827). Dea Picture Library/De Agostini, via Getty Images

Većina literature o kugi i zaraznim bolestima tematizira nemar, nesposobnost i sebičnost vlastodržaca koji jedini potiču gnjev kod ljudi. Najbolji pisci, poput Defoea i Camusa, omogućili su pak svojim čitateljima uvid u nešto drugo osim politike koja leži ispod vala gnjeva naroda, nešto dakle od unutarnjega čovjekova stanja. 

Defoeov nam roman pokazuje da se iza beskonačnih prigovora, protesta i neograničenoga gnjeva zapravo krije bijes protiv sudbine, protiv božanske volje – koja potvrđuje, a možda čak i dopušta svu ovu smrt i ljudsku patnju – te gnjev protiv organiziranih religijskih institucija koje, izgleda, ne znaju izići na kraj s ovim problemima. 

An illustration in “The Betrothed.” Gallo Gallina, via DeAgostini/Getty Images

Drugi univerzalni i naočigled neizazvani odgovor na pandemiju uvijek je bio stvaranje glasina i širenje lažnih informacija. Kroz protekle pandemije glasine su bile pune dezinformacija i nemogućnosti dobivanja cjelovitijeg uvida.

Defoe i Manzoni pisali su o ljudima koji su pri susretu na ulici za vrijeme kuge držali distancu, ali su se i međusobno pitali za novosti i izvještaje iz njihovih rodnih mjesta i krajeva, kako bi zajedno sastavili širu sliku o bolesti. Jedino pomoću takva, šireg uvida, mogli su se nadati da će izbjeći smrt i pronaći sigurnije utočište.

U svijetu bez novina, radija, televizije ili interneta većina neobrazovanih ljudi imali su na raspolaganju jedino maštu kako bi shvatili gdje se nalazi opasnost, nevolja i stupanj patnje koju ona može prouzročiti. Ovo oslanjanje na maštu dalo je strahu svake osobe njegov individualni glas i proželo ga  lirskom kvalitetom – lokaliziranom, duhovnom i mitskom.

Najčešće glasine u vrijeme epidemije kuge bile su o tome tko je donio bolest i odakle je došla. Sredinom ožujka, kada su se panika i strah počeli širiti Turskom, menadžer moje banke u Cihangiru, mome kvartu u Istanbulu, promatrajući situaciju rekao mi je da je „ta stvar“ kineski ekonomski odgovor Sjedinjenim Američkim Državama i ostatku svijeta. 

Kao sam vrag, kuga je uvijek predstavljana kao nešto što je došlo izvana: već je prije negdje izbila, ali nije bilo dovoljno učinjeno da je se obuzda. U svom izvještaju o širenju kuge u Ateni Tukidid napominje da je epidemija započela negdje daleko, u Etiopiji i Egiptu.

Bolest je stranac, dolazi izvana i sa zlom namjerom. Glasine o navodnom identitetu njezinih izvornih prijenosnika uvijek su sveprisutne i popularne. 

Manzoni u Zaručnicima opisuje lika koji raspiruje pučku maštu tijekom epidemija kuge još od srednjeg vijeka: svaki dan pojavila bi se glasina o ovoj zlobnoj, demonskoj prisutnosti koja se kreće u mraku mažući ručke na vratima i bunarima tekućinom inficiranom kugom, ili bi neki umoran starac u crkvi sjeo na pod da se odmori, a neka žena u prolazu optužila bi ga da je trljao pod svojim kaputom kako bi proširio bolest. I začas bi se okupila rulja spremna za linč.

Ovakvi neočekivani i nekontrolirani ispadi nasilja, trača, panike i pobune uobičajeni su u izvještajima o epidemiji kuge od renesanse pa nadalje. Čak je i Marko Aurelije okrivio kršćane u Rimskom Carstvu za izbijanje kuge malih boginja jer se nisu pridružili ritualu udobrovoljavanja rimskih bogova. Tijekom kasnijih kuga Židovi će pak biti optuživani za trovanje bunara i u Osmanskom Carstvu i u kršćanskoj Europi.

Povijest i književnost o kugi pokazuju nam da će intenzitet patnje, straha od smrti, od metafizičke strepnje i izvanprirodnog osjećaja stradaloga pučanstva također odrediti dubinu njihova gnjeva i političkog nezadovoljstva. 

Kao i kod starih pandemija kuge, neosnovane glasine i optužbe, utemeljene na nacionalnom, religijskom, etničkom i regionalnom identitetu, značajno su utjecale na razvoj stvari tijekom epidemije koronavirusa. Društveni mediji i desno krilo populističkih medija također su odigrali ulogu u pojačavanju laži. 

Danas pak imamo pristup dramatično većem opsegu pouzdanih informacija o pandemiji koju proživljavamo nego što su ljudi ikad prije imali u bilo kojoj pandemiji. To je ono što čini snažnim i opravdanim strah koji mi danas tako različito osjećamo. Naš strah se manje hrani glasinama, a više se temelji na točnim informacijama. 

Dok gledamo kako se crvene točke na mapama naših zemalja i svijeta množe, shvaćamo zapravo da više nemamo kamo pobjeći. Ne treba nam čak ni mašta da se počnemo bojati najgoreg. Dok gledamo konvoje velikih crnih vojnih kamiona kako prevoze mrtva tijela iz malih talijanskih gradova u obližnje krematorije, kao da gledamo svoje vlastite pogrebne povorke. 

Engraving showing men in a churchyard, preparing to place bodies into an open grave during the Plague of London, from Daniel Defoe’s “A Journal of the Plague Year” (1722). Davenport after Cruikshank/SSPL, via Getty Images

Strah koji osjećamo, međutim, isključuje našu maštu i individualnost te otkriva koliko su zapravo neočekivano slični naši krhki životi i naše čovječanstvo. Strah, poput onog od umiranja, čini da se osjećamo usamljenima, ali spoznaja da svi proživljavamo sličnu muku izvlači nas iz naših usamljenosti.

Saznanje da cijelo čovječanstvo, od Tajlanda do New Yorka, dijeli našu zabrinutost o tome kako i gdje koristiti masku za lice, kako najsigurnije tretirati hranu koju smo kupili u trgovini i trebamo li se samoizolirati jest stalni podsjetnik da nismo sami. To stvara osjećaj solidarnosti. Umjesto prestrašenosti otkrivamo poniznost, koja nas potiče na međusobno razumijevanje.  

Kada gledam televizijske slike ljudi kako čekaju ispred najvećih svjetskih bolnica, vidim svoj strah podijeljen s ostatkom čovječanstva i ne osjećam se samim. Vremenom se sve manje stidim svoga straha, a sve ga više promatram kao savršeno razuman odgovor. Sjetim se izreke o pandemijama i kugama: oni koji se boje, duže žive. 

Na kraju shvatim da strah izaziva dva različita odgovora u meni, a možda i u svima nama: ponekad me tjera da se povučem u sebe, u osamu i tišini, a u drugom slučaju poučava me da budem ponizan i da prakticiram solidarnost.

Prvi put sam počeo sanjati o pisanju romanu o kugi prije 30 godina; čak i u toj ranoj fazi bio sam usredotočen na strah od smrti. Francuski pisac Ogier Ghiselin de Busbecq, inače ambasador Habsburške monarhije u Osmanskom Carstvu za vrijeme Sulejmana Veličanstvenoga, pobjegao je 1561. godine od kuge u Istanbulu pronašavši utočište na šest sati udaljenom Prinkipu [danas Büyükada, op. prev.], najvećem među otocima južnoistočno od Istanbula, u Mramornom moru. Procijenio je da su karantenske mjere u Istanbulu nedovoljno stroge, a Turke je proglasio „fatalistima“ zbog njihove religije, islama. 

Otprilike stoljeće i po kasnije čak je i mudri Defoe u svom londonskom romanu o kugi napisao da „Turci i Muhamedanci (…) ispovijedaju predodređenost ideja i predodređeni kraj svakog čovjeka“. Moj roman o kugi pomogao bi mi da razmislim o muslimanskom fatalizmu u kontekstu sekularizma i moderne. 

Fatalistički ili na drugi način, kroz povijesst je uvijek bilo teže uvjeriti muslimane nego kršćane da podnose karantenu za vrijeme pandemije, osobito u Otomanskom Carstvu. Komercijalno motivirani protesti koje su trgovci i seoski puk svih religija težili izazvati odupirući se karanteni postavljali su u muslimanskim zajednicama pitanja  vezana za žensku čednost i kućnu privatnost. Muslimanske su zajednice početkom 19. stoljeća tražile „muslimanske doktore“ jer su u to vrijeme većina doktora bili kršćani, čak i u Osmanskom Carstvu.

Od 1850. godine, kako su putovanja parobrodima bila sve jeftinija, hodočasnici koji su putovali u Meku i Medinu postali su najplodniji svjetski prenositelji i širitelji zaraznih bolesti. Na prijelazu u 20. stoljeće, kako bi kontrolirali putovanje hodočasnika u Meku i Medinu i natrag u svoje zemlje, Britanci su postavili jedan od vodećih svjetskih karantenskih ureda u Aleksandriji, u Egiptu. 

Ovi povijesni događaji bili su odgovorni za širenje ne samo stereotipnog obilježja muslimanskog fatalizma nego i mišljenja da su oni, a i ostali narodi u Aziji, bili začetnici i jedini prenositelji zaraznih bolesti.

Kada na kraju romana Fjodora Dostojevskog Zločin i kazna Raskoljnikov, glavni lik, sanja o kugi, on govori unutar te iste književne tradicije: „Sanjao je da je cio svijet osuđen na novu, strašnu kugu, koja je u Europu stigla iz dubine Azije.“

U kartama iz 17. i 18. stoljeća politička granica Osmanskog Carstva, koja se smatrala početkom zapadnog svijeta, bila je označena Dunavom. No, kulturnu i antropološku granicu između dvaju svjetova označavala je kuga, kao i činjenica da je vjerojatnost zaraze bila mnogo veća istočno od Dunava. Sve je to pojačavalo ne samo ideju o urođenom fatalizmu, koji se tako često pripisivao istočnim i azijskim kulturama, nego i predrasudu da kuga i druge epidemije uvijek potječu iz najmračnijih zabiti Istoka. 

Slika koju dobivamo iz brojnih lokalnih povijesnih izvještaja govori nam da su čak i za vrijeme velikih pandemija kuge džamije u Istanbulu sve jednako obavljale sprovode, a ožalošćeni su još uvijek posjećivali jedni druge kako bi pružili sućut i utješni zagrljaj; umjesto da budu zabrinuti odakle je bolest došla i kako se raširila, ljudi su se više brinuli hoće li se moći adekvatno pripremiti za sljedeći ukop. 

Međutim, tijekom trenutne pandemije koronavirusa turska Vlada je zauzela sekularni pristup: zabranila je sahrane za one koji su umrli od te bolesti i donijela jasnu odluku o zatvaranju džamija petkom, kada se inače vjernici u velikom broju okupljaju na najvažniju tjednu molitvu. Turci se tim mjerama nisu usprotivili. Koliki god bio, naš strah je i mudar i strpljiv. 

Da bi se svijet mogao izdići nakon ove pandemije, moramo prigrliti i njegovati osjećaje poniznosti i solidarnosti, prouzročene trenutnim stanjem. 

Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrade 2006. godine, autor je najavljenog romana „Noć kuge“. Ovaj esej s turskog jezika preveo je Ekin Oklap. Tekst objavljen na The New York Times (pristupljeno 28. travnja 2020).

S engleskoga preveo Franjo Baraban

Fratellanza umana (28.04.2020.)

Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih. Pratite nas na  Facebook stranici

Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.