Magdalena Pereš-Vuksanović – Bosanska djevojka između katoličke hagiografije i balkanskog ženskog transvestizma

Photo: Posvećena djevica Veronika EbnötherIlustracija

Knjiga mađarskog povjesničara Antala Molnára (Confessionalization on the Frontier. The Balkan Catholics between Roman Reform and Ottoman Reality, Roma: Viella, 2019, 268 stranica) o konfesionalizaciji na pograničnome području, koja se bavi odnosom balkanskih kršćana pod osmanskom vlašću prema reformama koje je Rim nastojao provoditi među njima, u posljednjem dijelu naslovljenom La Schiavona. A Bosnian Girl between Catholic Hagiography and Balkan Female Transvestism (str. 183.-203.) ponovno oživljava priču o izuzetno zanimljivoj bosanskoj djevojci Magdaleni Pereš-Vuksanović (1606.-1670.).

Magdalena Pereš-Vuksanović rođena je 1606. godine u selu Jelaške kraj Vareša, a umrla je na glasu svetosti 31. prosinca 1670. u Rimu. Još joj je za života u Rimu napisan prvi životopis. Tako se tu opisuje da se kao dijete odlikovala mnogim vrlinama i pobožnošću pa je odlučila živjeti u djevičanstvu. Željela je ići u samostan, no u Bosni tada ženskih samostana nije bilo. Mladić Frano Božić, zaprosio ju je kada je imala 18 godina. Odbila ga je. On ju je tada uz pomoć sedmerice prijatelja oteo, te ju je na razne načine pokušavao nagovoriti na ženidbu. Pristala je tek kada joj je Franin brat Mustaj, koji je ranije prešao na islam, zaprijetio da će je odvesti sa sobom i da će onda biti žena njemu muslimanu. Frano Božić i Magdalena, vjenčali su se pred svećenikom, no ona je odlučila kako zbog prisile neće prihvatiti taj “brak”. Frano ju je zatvorio u jednu osamljenu kuću odakle je nakon trinaest dana uspjela pobjeći. Vratila se u roditeljsku kuću, ali su je opet oteli, nakon čega je ipak uspjela ponovno pobjeći.

Magdalena je odlučila prerušiti se u muškarca te otići u goru u kojoj, zbog nedostatka hrane, nije dugo izdržala. Otišla je na put i završila u Srijemskoj Mitrovici, gdje je i dalje bila preobučena u muškarca predstavljajući se kao Ivan. Radila je kod bogatog čovjeka kojemu se svidjela pa ju je želio posvojiti i bogato oženiti, misleći da je muško. Zbog toga je otišla u Modriču gdje je šest mjeseci čuvala konje, nakon čega je osamnaest mjeseci služila u modričkom franjevačkom samostanu. Franjevci su, misleći da je muškarac, htjeli da uđe u franjevački red, zbog čega je opet morala otići. Došla je u nepriliku, jer su je u Osmanskom carstvu smatrali vojnim obveznikom pa je morala služiti kao vozar oružja za vrijeme Budimskog rata 1626. godine. Oboljela je u ratu i oporavljala se. Otkrila je svoju tajnu jednom biskupu, koji ju je poslao u Dalmaciju, gdje je godinu dana radila kod jedne plemkinje. Vratila se u rodni kraj 1629. godine, gdje nije dugo ostala. U Dalmaciji je nastavila živjeti preobučena u muškarca. Jedan trgovac žitom na prijevaru ju je odveo u Mletke prodavši je njihovoj vojsci. U Bresciji je šest mjeseci obavljala vojničke vježbe i strepila hoće li je otkriti. S jednim Francuzom je pobjegla u Milano odakle je pješice sama krenula do Rima.

Došla je u Rim 1632. godine, gdje u Bazilici svetog Petra susreće svećenika iz Dalmacije, koji joj je pomogao. Više godina je služila kod jedne gospođe u Rimu. Javio se i njen otmičar Frano Božić koji je tražio da mu se vrati, no od toga nije bilo ništa. Njen ujak fra Martin Brguljanin došao je kao predstavnik bosanskih franjevaca na kapitul u Rim 1639., prepoznao ju je i potvrdio njenu krjepost. Prednjačila je uzornim životom. Postala je članica franjevačkog svjetovnog reda pod imenom Franica Slavenka (La Schiavona). Živjela je u samostanu od ožujka 1663., ali je imala pravo na slobodu kretanja i imovinu. Umrla je 31. prosinca 1670. na glasu svetosti. Pokopna je u crkvi svetih Dominika i Siksta u Rimu.

Još za njena života, Severano je napisao njen životopis u kojemu je naziva “bosanskom Ivanom Orleanskom”. L. Jelić iz Zadra je 1904. godine napisao njenu biografiju pod nazivom Gragja za životopis Magdalene Pereš-Vuksanović, poznate pod imenom Franice Slavonke. Književnik Velimir Deželić Stariji napisao je o njoj 1926. godine roman pod nazivom Mandaljena pobjednica. Nažalost, u ovom posljednjem je pretjerano okićena zaostalim hagiografskim stilom i upornom kroatizacijom tipičnom za razdoblje izlaska Deželićeva romana.

Antal Molnár u svom radu La Schiavona. A Bosnian Girl between Catholic Hagiography and Balkan Female Transvestism (Slavenka – Bosanska djevojka između katoličke hagiografije i balkanskog ženskog transvestizma) iz 2019. godine opisuje fenomen tobalija/muškobanja/ virgjinesh, žena koje su odijevane i odgajane kao muškarci, upravo na primjeru Magdalene Pereš-Vuksanović o kojoj su sačuvani podaci u Rimu iz 1639. godine, a koju je autor istaknuo kao prvi takav zabilježeni slučaj prije onih koje su sredinom 19. stoljeća primijetili diplomati, istraživači i misionari. Tijekom stoljeća i pol na području Albanije, Kosova, Crne Gore i Makedonije, a nešto manje u Srbiji i Bosni, zabilježeno je oko tristo slučajeva žena koje su živjele u celibatu, nosile mušku odjeću i oružje, brinule se za mlađu rodbinu, a lokalna zajednica tretirala ih je kao muškarce. Život spomenute Magdalene opisan je u biografiji u 17. stoljeću, temeljenoj na njezinome svjedočanstvu, i predstavlja jedinstveni primjerak ženske biografije čitave jugoistočne Europe pod osmanskom vlašću u tome razdoblju. Analizirajući okolnosti pojave ovoga fenomena Molnár je zaključio da je on bio društveno prihvatljiv oblik ponašanja na Balkanu, koji je zapravo bio odgovor na zahtjeve balkanskoga tipa društvene zajednice u kojoj su obitelji bez muškoga nasljednika mogle osigurati opstanak obiteljske imovine i omogućiti potrebnu mušku radnu snagu i potreban autoritet glave obitelji. U manjoj mjeri postojale su i žene koje su se odlučivale na taj radikalni korak zbog odbijanja stupanja u brak, posebno u konfesionalno miješanim područjima gdje je suprug mogao prisiliti ženu da prihvati njegovu vjeru, što je bilo često kod muslimana, pa su, na primjer u sjevernoj Albaniji, i svećenici podržavali odluke žena da prihvate ulogu muškarca kako bi izbjegle prisilne brakove. Upravo je to bio i motiv spomenute Magdalene iz 17. stoljeća, koja je tu odluku donijela samostalno, a na to ju nisu nagovarali ni zajednica ni obitelj ni itko od katoličkoga klera, što je bilo izraženije dva stoljeća nakon njezinoga slučaja u svjedočanstvima koje su zapisivali prvi europski putopisci i etnografi koji su putovali Balkanom.

Fratellanza umana (10.09.2020.)

Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.

Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.

https://www.facebook.com/fratellanzaumana